Kraj povijesti ili novi početak?

Naslovnicu ljetnog temata Vijenca naslikao je specijalno za ovu prigodu Dimitrije Popović

Izazov distopije traži odgovor u brojnim znanstvenim disciplinama, ali ona se ponajprije tiče politike. Ta vizija, koja kulminaciju doživljava upravo danas, u doba novih medija i tobože neograničenih mogućnosti, temelji se na razočaranju u obećanja o boljem sutra i navješćuje propast svih ljudskih nada vezanih za život u zajednici. U svom djelu O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji Thomas More svojedobno je objedinio predodžbe o savršenim društvenim odnosima i time se dokazao kao jedan od vodećih klasika političke misli.

Umjesto spasenjskih ili apokaliptičnih vizija dobro bi došla svojevrsna evolucija, temeljito preispitivanje stanja društva, njegovih potreba i mogućnosti / Izvor Pixabay

Nasuprot utopijskom pristupu u promišljanju politike, distopija je reakcija na povijesno iskustvo. Ona ima ambiciju označiti kraj povijesti, proglasiti propast svih političkih koncepata i potvrditi neuspjeh čovječanstva u pokušajima osmišljavanja svoje unutarnje organizacije. Odgovara radikalnim političkim izričajima u kojima se političke ideje predstavljaju kao spasenjski ili pak kao apokaliptički nacrti, u ovosvjetskoj perspektivi, u kojoj je spasenje suprotstavljeno apokalipsi. U skladu s time, politički čelnici preuzimaju ulogu spasitelja ili zatornika.

Sve političke vizije kroz povijest težile su nekakvom redu, to je zajedničko i slobodnim društvima i diktaturama, totalitarnim i slobodnjačkim nacrtima. Ocjena tih eksperimenata kroz tisućljeća danas, na početku 21. stoljeća, porazna je. Nikome nije pošlo za rukom stvoriti idealno društvo. To nije ni moguće, ali ga mnogi uporno obećavaju. Slijedom toga, neuspjeh idealnog društva uglavnom se tumači kao katastrofa, potpuni poraz, a vlast je najveći krivac.

Razvoj tehnologije, gospodarska stagnacija i geopolitičke promjene uzrokuju promjenu životnih okolnosti, perspektiva i u konačnici političkih očekivanja. U modernom dobu, idealnom stanju društva najviše su se bile približile zapadne demokracije, sa svojim vrijednostima poput slobode i krepostima kao što su pravičnost, snošljivost, hrabrost, brigom za ljudsko dostojanstvo i blagostanjem koje je uspijevalo na toj normativnoj podlozi.

Danas su i zapadne demokracije u krizi. One i dalje zadovoljavaju prohtjev blagostanja, međutim, sve su ugroženije nedostatkom transparentnosti i legitimnosti. K tome, nagriza ih virus multikulturalnosti, gubitak zajedničkog identiteta i s time povezane vrijednosne orijentacije.

Gospodarski rast u zapadnim demokracijama u 20. stoljeću bio je podloga za uvjerljivost političkih koncepata. Taj je rast u međuvremenu usporen, a danas ga ponajviše bilježe zemlje koje, poput primjerice Kine, ne uživaju ugled u demokratskom smislu. Istodobno, zapadne demokracije suočavaju se s izazovima za koje ne postoje rješenja. Primjerice, kršćani u njima danas se uslijed demografskih promjena i dinamike vrijednosnih prioriteta osjećaju u najmanju ruku nelagodno u sredinama koje su izvorište njihova identiteta.

Političke ideje, koje su kroz moderno doba uvijek bile putokaz, pružale nadu i ulijevale hrabrost, danas djeluju potrošeno. Sve manje ljudi vjeruje u njih. Umjesto nade, jača strah od budućnosti, bezvoljnost i nepovjerenje. Pritom se izjalovila i ideja kompetentnog građanina, kao središnjeg aktera zapadne demokracije. Društvo nikad nije posjedovalo toliko znanja, pojedincu nikad nije bilo lakše doći do njega, a istodobno se čini da razina političkog znanja odavno nije bila toliko niska.

Dijalog je jedan od glavnih alata politike u demokraciji. No, njegovo mjesto sve više zauzima puko informiranje, „komuniciranje“ ideja i odluka, bez jasne namjere da se razumiju mišljenja i potrebe druge strane. U općoj liberalizaciji informiranja, komunikacija je postala spoznajno hermetična, nesposobna za razmjenu.

Zapadne demokracije u 20. stoljeću razvijale su se na ideji poštovanja ljudskog dostojanstva, hvatale su se ukoštac sa strahovima i tjeskobama vezanima za društvene izazove, a danas se tim osjećajima trguje u cilju poraza političkih protivnika.

Politički izričaj uvijek se hranio popularnom kulturom, iz nje je dobivao poticaje i upozorenja. Slijedom toga, rubne pojave postajale su prihvatljive i u konačnici utjecajne. Današnja društva taj su trend postavila kao svojevrsni kanon, pa se središnja obilježja društva gube u poplavi rubnih pojava koje valja uvažiti.

Društveno nepovjerenje postalo je glavni mehanizam politike, a širenje pesimizma, čak straha, jedan je od glavnih sadržaja političke komunikacije danas. U takvim okolnostima nije ni moguće oduševiti značajan dio društva za određeni politički koncept koji bi podrazumijevao integraciju, ugradnju što većeg broja društvenih potreba u smislen politički projekt.

Sve to dovodi do dojma o kraju politike, kraju svijeta, jer su se u međuvremenu potrošile sve spasenjske poruke vezane za ovaj svijet. Zapadne demokracije nedvojbeno su u krizi, koju odlikuje u prvom redu nedostatak uvjerljivosti političkih institucija. Kroz povijest, takve su situacije dovodile do revolucionarnog naboja. Međutim, i revolucije su u konačnici nudile neki koncept, a danas se stječe dojam da su svi koncepti potrošeni. Stoga distopijski pristup rađa stanje koje je jednako opasno kao i revolucija, dovodi do bezvoljnosti i osjećaja nemoći.

U tim okolnostima, umjesto spasenjskih ili apokaliptičnih vizija dobro bi došla svojevrsna evolucija, temeljito preispitivanje stanja društva, njegovih potreba i mogućnosti. Takvu evoluciju mogu pokrenuti samo elite. I to ne isključivo političke.